Ležao je i plakao na krevetu u sobi dječjeg doma. Bilo mu je strašno. Nije razumio gdje su nestali mama i tata. Njegovo malo srce stiskalo se od boli, a kroz suze je zvao: „Mamice, mamice…!” Ali nitko nije dolazio, sva su djeca spavala, a odgojiteljima nije bilo stalo do suza još jednog napuštenog djeteta.
Sashu je rodila neka nesretna žena koja ga je ostavila u rodilištu. Nakon šest mjeseci posvojila ga je obitelj, s kojom je živio tri i pol godine. Ništa od toga nije znao: u djetinjstvu se nisu sačuvali uspomene na prve mjeseci života. Svi su smatrali da je malom djetetu jako sreća što su se odmah našli roditelji i što nije uspio razumjeti svojim malim razumom da su ga napustili. Tri i pol godine Sasha je živio u obitelji u kojoj su ga mama i tata voljeli…
Zatim se dogodila iznenadna sreća – mama Svetlana je rekla da će dobiti brata ili sestru. Sasha je bio jako sretan, iako nije ni znao zašto. Od tog dana sve se promijenilo. Počeo je osjećati da mu mama nije potrebna, a tata je bio potpuno iritiran.
Dijete se svim snagama trudilo da ugodi svojoj mami, grlilo je, penjalo se na koljena, ali Sveta je počela biti distancirana prema djetetu. Serhij, muž Svetlane, uvijek je bio protiv posvajanja. Nije razumio kako se može voljeti dijete koje nije tvoje. No, žena je bila u takvom očaju da nije mogla roditi dijete mužu. I na kraju je popustio pod njezinim molbama. „Nadam se da će sve ispasti dobro,” rekao je. Nadam se… Koliko je strašno da sudbina malog čovjeka ovisi o opravdanju nade. Sve je išlo prilično dobro. Sasha je odrastao kao običan dječak, donoseći roditeljima i radost i brige. Serhij se čak vezao za njega, iako ga duboko u duši nikada nije priznao. Samo nada – to je ponekad tako puno, a tako malo kad je na kocki sudbina čovjeka.
Godine su prolazile. I tada – Svetlana je zatrudnjela! Čudo! Istinska božja providnost! Nitko od njih u tom trenutku nije razumio glavno – ovaj dar im je bio dan isključivo kroz Sashu. A Sasha je postao suvišan, nepotreban. Tata je prestao s njim igrati i općenito ga ignorirao, a mama je uvijek mislila na nešto svoje. Hranili su ga, vodili van kao psa, a kod kuće su govorili – „mjesto!” Počeo je plakati i mokriti noću: to je užasno iritiralo tatu, koji ga je čak i udario.
Bol. Prvi put suočen s boli, dijete nije razumjelo zašto se sve promijenilo. Zašto ga tata ne voli, već samo viče, a mama mu ne posvećuje pažnju. Kako je to mala, nevina duša mogla razumjeti – da je stranac, da nikada nije postao njihov zaista voljeni.
Serhij je počeo govoriti da je Sashu potrebno vratiti u dječji dom. Donio je desetke argumenata, ali glavni je bio da će oni imati svoje, pravo, željeno dijete. Svetlana se nije sukobljavala s mužem, voleći dijete koje je raslo ispod njezinog srca; znala je da nikada neće voljeti tako strano dijete. Nažalost, tek sada…
Odlučeno je, roditelji su podnijeli dokumente na sud za odustajanje od starateljstva nad Sashom. Nadanja Serhija su se srušila… Ne razumijevajući ništa, dijete je sjedilo na stolici u čudnoj kući, gdje su ga doveli, iza zatvorenih vrata održavalo se suđenje. Suđenje na kojem su mama i tata odustajali od njega. Pogledao je oko sebe, primijetio sućutne poglede i, sklupčavši se u loptu, suzama ispunjenim očima gledao na prolazne strane ljude.
Sashi je bilo strašno – drhtao je i jeo od udaraca vrata susjednih ureda. Kada su mama i tata izašli, muž nije pogledao u smjeru djeteta. A mama je prišla s nekom teti i rekla: „Sashunja, ideš s ovom tetom.” Ne osvrćući se, otišla je za mužem, a Sasha je shvatio da idu, pa je počeo vrištati i trčati za njima. Teta ga je uhvatila za ruku, a on, shvaćajući da se dogodilo nešto vrlo strašno, počeo ju je ugrizati, udarati i pokušavati se osloboditi.
Vrištao je: „Mama, ne idi!” No Svetlana ga nije čula, s mužem su se ukrcali u auto i otišli kući.
Sashu, uplakanog i mokrog, dovezli su u neki strašan dom. Gledao je oko sebe i činilo mu se da se svijet srušio. Doveden je u sobu s drugom djecom. Brzo je potrčao u kut, sjeo, prekrio maleno lice rukama i izolirao se od svega. Dani su prolazili, ali mama nije dolazila i nije ga vodila. Plakao je, plakao stalno, nije se igrao s drugom djecom. Jadno dijete nije znalo da je, tako bespomocno, već dva puta izdano.
Samo je jedna stara odgojiteljica mogla nagovoriti da pojede. U njoj je bilo toliko ljubavi i topline da je, kad je bila na smjeni, Sasha jednostavno otapao. Teta Valja ga je sjedila na koljena i ljuljala, mumlajući: „Jadan ti moj, zašto ti sve ovo… Zar Bog ne vidi…” Sasha nije razumio njen plač, ali bilo mu je toplo i dobro, i zaspao je u njenim rukama.
Teta Valja je bez razloga sumnjala u Božju providnost. Svetlana je umrla tijekom ranog i vrlo težeg poroda, rodiši mrtvo dijete. A Serhij, koji se nadao da će sve biti dobro, jednostavno se napio, izgubio je i posao, i stan, i svoju dušu. A Sashu je posvojila obitelj svećenika, koji je pročitao o ovom slučaju u lokalnim novinama. Supruga svećenika, Marija, koja je već imala petero vlastite djece, ni na trenutak nije sumnjala kada joj je muž dao pročitati ovu priču. I Sasha više nikada u životu nije osjećao da je stranac i odbačen.
